Proljeće- moj dnevnik radova

Trebalo je sve pročitati i vidjeti što se radilo dok mene nije bilo...

Danas ću vam više pisati o svojim razmišljanjima koja sam imala tijekom boravka u Bosni kao i tijekom povratka...

Ja sam malo putovala u Bosnu za 1.maj. Moj muž je predložio a moja mama oduševljeno prihvatila da se putuje, a ja sam postala svjesna tek kada je trebalo pakirati stvari ( u srijedu popodne).

Sa pakiranjem je počelo i oduševljenje da idem nakon skoro dvije godine ( bila sam prošle godine na jedan dan jer mi je baka umrla, tako da to ne brojim).Ja sam u stvari planirala da skoknemo na more,ali eto moj muž i moja mama su bili glasniji- ali nema veze nije mi bilo žao!

Ipak je to grad u kojem sam odrasla i proživjela puno, puno, puno lijepih trenutaka, prve ljubavi, napravila prve košarkaške korake, dala prve koševe... Ah ta divna,neopterećena vremena...A onda se dogodi da odeš u posjetu gdje ostaneš skoro šest godina i više nikada se ne vratiš doma, jer je sve što si imao uništeno (mi smo imali sreću da je stan skoro neoštećen ostao)

Ja sam imala sreću da sam srela svoga muža, ali poznajem puno ljudi ( pa i mojih prijateljica) koji se nisu mogle snaći u toj situaciji, ostale su zbunjene ili ih je vrijeme pregazilo i sada su ni "vrit ni mimo"

I tako život krene dalje, ti se boriš za nešto u životu a ova razmišljanja ostanu negdje po strani, ona su uvijek tu ali malo po strani...

I onda moj muž kaže idemo u Bosnu i sve te misli sa strane ti udare u centar glave, u mozak i ne možeš prestati razmišljati, kako si nekada lijepo i neopterećeno živio...

Ah da se spustim na zemlju, sve u svemu bilo mi je lijepo, ma bilo mi je super!

Odnijela sam cvijeće i svijeće mom dragom tati, zapalila jednu cigaretu za njega( dok je moj muž počistio spomenik)

Vidjela sam meni drage ljude (kojih je sve manje, jer tu su "neki novi klinci"), jela sam ćevape, pila kafu i vrijeme je proletilo!!!

O čišćenju ne želim ništa reći jer si možete pretpostaviti kako može izgledati stan u kojem nije nitko bio skoro godinu dana (moja mama je bila prošlo ljeto)...Ali preživjele smo i to  i najljepši osjećaj je bio popiti kafu na našem čistom balkonu...

Ali najljepše je što sam si u mom rodnom gradu kupila 6 ljubičasto- bijelih verbena!!!

Još ne kužim jesu li toliko lijepe ili su meni osobno lijepe jer su iz grada gdje sam provela djetinjstvo???

Kada sam ih vidjela oči su mi se zacaklile i samo sam povukla muža za ruku, a on jadničak iznenađen mi veli: Ma nećeš valjda? Pa ne smiješ to nositi preko granice!

Pretpostavljate da ni on ni mama nisu uspjeli odgovoriti me!Na prvom parkingu je morao stati da ih izvadim i malo zalijem vodom da malo dođu sebi...Već su posađene u subotu navečer,a slike će na žalost biti tek sutra, jer ja još sređujem dojmove...Priznajem da me sve ovo malo pretumbalo, jer čovjek ima taj život koji živi ali kada tako odeš malo među svoje korjene onda me nešto lupi pa si danima poslije još razmišljam... ali da ne bih previše filozofirala - mislim da me love godine!!!

 

Mislila sam kako će ljudi to protumačiti što sam napisala,ali to su bile životne situacije koje ti je netko drugi nametnu i koje nisi birao, pa ti sada ili prihvati i kreni dalje ili nemoj prihvatiti i pati.Ja sam izabrala ovu prvu opciju, ali svejedno razmišljam o tome, doduše ne tako često, ali mislim da je to neizbježno kada ideš tamo gdje ti je bio "dom"!

Život je nepredvidiv, a tvoj dom je tamo gdje si ti !.........sad mi se čini da su ovo nečiji stihovi......

Ženo,ja sam nekoliko km. udaljena od mjesta gdje sam odrasla i svako malo sam tamo pa se opet svaki puta prisjetim mladosti,djetinjstva,bezbrižnog života...