Franjicine kopanjice

Veli moj majstor Neno da će sada moja kutijica raditi kao vurica ali mi nešto ne ide od prstiju to tipkanje danas a i veza mi stalno puca, nemam pojma je li to problem sa lošim uradkom (drži vodu dok majstori odu) ili imamo problem s Inernetom. Zezam se već jako dugo a želja mi je pokazati vam koliko ste mi svi nedostajali i podijeliti s vama dio mog boravka u Niskozemskoj.

Uglavnom, ponašala sam se kao pravi mali žuti (ma dobro, malo deblji žuti) turist. Škljocala kao mahnita, silom željela u tih par dana vidjeti što više. Na kraju je ispalo dobro što sam imala karticu od 2 GB pa sad imam vremena do idućeg posjeta pregledavati fotkice i smještavati ih u vrijeme i prostor.

Uglavnom, početkom vikenda zapičili smo na Atlantski ocean, ma sitnica, samo 100 km, skočili smo na kavu. Jasno, prvo moramo preko mosta u Amsterdam i ja ne bih bila ja da se nije počelo događati čudo, most podignut, promet na 10 traka zaustavljen, vele moji prijatelji da im se u 10 godina to dogodilo samo 2 puta. Svi mirno stojimo i pobožno čekamo – znate kaj, čekamo da prođe jedrenjak jarboli kojeg su previsoki pa se morao podići most. Nećete vjerovati nitko ne trubi, nitko ne lamače rukama i začas krećemo dalje.

Stotine vjetrenjača isprača nas s otoka (to su onakve kakve mi na Pagu ne trebamo jer nisu isplative i kaj ja sve ne znam što je izrečeno protiv njih). Ovi ludi ljudi su ih posadili kao tulipane i za koju godinu će zatvoriti jednu po jednu svoje nuklearne elektrane jer će im vjetar lijepo proizvoditi dostatno struje. Čudno, nama nikad ništa nije dovoljno dobro pa čak ni onda kad radi samo od sebe.

Meni su ipak draže vizure starih – da ne velim originalnih holandskih vjetrenjača

koje sada služe samo kao ukras ili ugostiteljski objekt, ali u svakom slučaju svaka od njih je u nekakvoj funkciji još uvijek.

Već mi se vrat iskrivio od okretanja s jedne strane ceste na drugu ali luuuudilo na sve strane, polja rascvjetalih zumbula

izmjenjuju se s poljima polurascvjetalih tulipana

Ne mogu prežaliti što tu rapsodiju boja na tulipanskim poljima (dužine nekoliko kilometara) neću vidjeti u punoj ljepoti.

No ipak ću se požuriti doma jer moja Sunčica b mogla doći na dobru ideju i zaposliti me na branju, jednim udarcem riješila bi nekoliko ojih problema, zamislite me samo kako bih sredila trbuh da se desetak sati dnevno saginjem beruć tulipančiće a i koliko bih nvčića zaradila. Pst, brzo moramo dalje da se ne dosijeti kako riješiti moje financijske i ine probleme.

Stižemo u to toliko poznato i razvikano kupalište – Scheveningen (joj ljudi, ovi odje imaju glas koji se izgovara kao meko «š», ma da umrete od smjeha. Rad bi bio naša Opatija u najboljim danima.

Imaju čak i «sirenu», sirotica smrzava se na tom vjetru ležeći samo u tangama.

Stotine hotela (nešto staro, nešto novo, nešto tuđe, nešto njihovo – kao da se udaje)

I jasno veliko dijete u meni odmah pronalazi poseban detalj

i oduševlejna najradije bih sve isprobala (žalim što nemamo niti jedno djetešce sa sobom, mogla bih se provozati kao pratilja)

Sva sreća da mi je moja draga Nedreta pronašla  na što ću se nasloniti (ne znam što joj je ali ugleda ih od prve)

U pravom, pravcijatom restoranu nalik na prinčevske dvorane osladile smo se kolačićem i popile kavicu (joj kak sam bila fina, da ste me bar mogli vidjeti, oko nas su bile sve nekakve šmizlaste milostivice i još šmizlastiji gospončeki).

Nismo se tu previše zadržavali (uz tihu glazbu i još tiše razgovore bojala sam se i nasmijati da ne prekinem tu veličanstvenu atmosferu) pa smo otišle do plaže i mora.

Stotine kilometara pijeska, pijeska i opet pijeska, na pijesku milioni ležaljki i suncobrana koji se već početkom 5. mjeseca iznose i šire svako jutro a svako veće sklanjaju. Bageri svaku noć plažu «počešljaju» i povade joj sve «uši i gnjide» koje turisti ostave.

More sivo, sivo, sivo ispod prekrasnog plavog neba

 ali zato tisuće raznih  restorančića, zalogajnica, prezalogajnica, točionica, slastičarnica, dućančića

vode brigu da nikome niti jednog trenutka ne padne na pamet da se dosađuje.

Tko voli nek izvoli kompletan ručak na plaži za 5-10E

(Mislim da vam je jasno da sma popala ribice – kaj ribice - lososeka i pomfrit, joj kak je bilo fino da samo da znate kak je  fino mirišalo i prijalo dok smo se lagano sprehajale)

Vjetar je prestrašno cijelo vrijeme puhao, pomalo nosio pijesak u oči i jasno da smo opet morale malo sjesti

i moram priznati da me oduševio kamin nasred restorana, ne znam je li mi bilo toplije zbog pogleda na njega ili je stvarno grijao.

Okrepljene i ugrijane krećemo u razgledavanje grada. Apsolutno sve je podređeno turistima 365 dana godišnje, 24 sata dnevno, izuzetno popularan mjuzikl «Tarzan» ide 3 puta dnevno i karata nema niti za jednu predstavu do kraja 7. mjeseca.

Jedan od načina privlačenja turista jeorganiziranje djevojačkih i momačkih tematskih večeri, Ova je mladenkica po zadnji puta zečica i sa svojim se curkama ludo zabavlja.

Znam da ne sumnjate kako sam prikupljala ideje za provod s bagerom i djeverušama.

Kako bih ostvarila taj san već sam se htjela skrasiti u ovoj «ustanovi»

no onda sam ugledala oblik građevine i za svaki slučaj zaobišla taj brod kako ne bi potonuo ako ja uđem u njega.

Napuštamo Scheveningen i samo kao kratku napomenu – nije zlato sve što sja – detalj iz Den Haga

mada mi sam grad izgleda kao iz bajke ili da je napravljen od čokolade

nemam želju niti zastati niti otići pred poznate zgrade. Kraljicu ionako danas nemam namjere posjetiti pa odlazimo

preko Wasserdama (prinčevsko prebivalište) polako prema Amsterdamu. Šteta što je već kasno poslijepodne jer je prekasno za posjet Madurodamu (park u kojem je prikazana cijela Niskozemska u malom) pa ga škicam samo kroz prozor automobila i dok sam širila okice od ushićenja zaboravila sam fotkati. Moram se vratiti slijedeći put i prošetati tim parkom.

Prepunu impresija jedna poznata slika zatrese mi srčeko jako, jako